Bila sam sa momkom 5 godina. Voljeli smo se kao niko, usuđujem se reći da bih dala svoj život za njega koliko mi je značio i šta mi je predstavljao. Ostala sam i trudna, svi su bili srećni. Moj život je bio ispunjen, kao i njegov. Na moj rođendan, izveo me na mjesto gdje smo se upoznali, i zaprosio pred svima. I dalje se sjećam svake riječi koju mi je rekao. Kad smo se vraćali kući, kišica je padala. Sjećam se, 7 april je bio. Čovjek je prešao na našu stranu s kamionom, frontalni sudar. Ja sam preživjela, nekim čudom i beba. Ali on nije. Moj cijeli svijet se srušio, ne znate koliko je boljelo.. Cijelo tijelo mi se slomilo, srce raspuklo na 100 komada. Zvao se Ivan, pa sam kćerkici dala ime Ivana. Prošlo je 7 godina i kad me pita o njemu suze same krenu. Prošle godine sam se udala, jer je Ivani trebao otac, ali dok me ljubi i dok spavam sa njim, srce jeca u tajnosti i nikada neću zaboraviti te zelene oči i zagrljaj. Ne znate koliko boli dok pišem ovo i sjećam se, ali je lakše..
Nema komentara:
Objavi komentar